|
Autor teksta: Nadija REBRONJA
|
|
Strana 1 od 6 IMPROVIZOVANI DIJALOZI KARAĐOZA I HADŽIVATA U POZORIŠTU SENKI
Pozorište senki, nazivano po njegovom glavnom junaku Karađozu, u naše krajeve doneli su Turci, ali njegove korene možemo naći daleko ranije: /.../ najstariji zapis o pozorišnoj igri sa lutkama potiče iz Sirije, drugi vijek prije naše ere, za vrijeme kralja Antiosa, koji je imao vlastito pozorište u kome su igrale „lutke od kartona i tanke savitljive kože, odjevene u blistavu odjeću". I jedna kineska legenda iz prvog stoljeća naše ere, u doba cara Vu-a, spominje igru lutke i sjene,
da bi u XI stoljeću predstave takozvanih „kineskih sjenki" bile neobično popularne i rado gledane. Likovi od kože koji se projeciraju na tankom bijelom prozirnom platnu spominju se i u Indiji (IV i V stoljeće), pod nazivom Vajang, ilustrirajući dijelove iz poznatih nacionalnih epova Mahabharata i Ramajana. Igra sjenki postoji i u Perziji (XII stoljeće), a glavna ličnost Kečel Pehlivan, po mnogim svojim osobinama (ćelavost, služenje dijalektima, imitiranje raznih karaktera), podsjeća na turskog Karađoza. Pomjerajući se tako sa Dalekog na Bliski istok, ovo „fantastično zamešatljestvo" doživljavalo je u svom kretanju brojne promjene i prilagođavanja. Svaka zemlja i svaki narod davao mu je nešto svoje, a ono je to upijalo poput spužve.1 Iako su varijante karađoza2 postojale u mnogim kulturama, za naše prostore je bitan njegov razvoj u Turskoj, jer je odatle ovo pozorište senki došlo i kod nas. U Turskoj se Karađoz prvi put spominje u XIV veku kada je bio poznat svim društvenim slojevima, a legende u kojima se spominje vezuju ga još za XI vek.
|