|
Strana 1 od 6 Za sve one koji se istinski bave lutkarskim pozorištem svaki tekst o rečima, njihovom nastanku i značenju može biti od neprocenjive koristi. Ovaj tekst Ljiljane Bailović je jedan od mnogih koji se bavi tom tematikom. Nadamo se da će uskoro biti objavljeni i njeni radovi o bajkama.
Kad su nastajale reči, nastajao je i svet - čovekov svet, naravno: reči bez ostatka obuhvataju svet, reprezentujući ga na način kako ga čovek doživljava, uređuje i stvara. Uvek me je kopkala činjenica da je čovekov mozak tokom prvih meseci života, kod beba, življi i aktivniji u smislu burnog uspostavljanja sinapsi, a broj neurona, nervnih ćelija daleko veći kod male dece nego kod odrasle čovekove jedinke. To mi je izgledalo kao suprotnost opštem zakonu žive materije da neprestano raste, uvećava se i buja, sve do stadijuma pune polne zrelosti. Stručnjaci za višu fiziologiju mozga kažu da je mozak beba u stanju haotičnog, neutreniranog, ali burnog uspostavljanja sinapsi: to je proces koji se ubrzano stabilizuje i uređuje, mozak deteta se postepeno "oblikuje" tako što se moždane regije specijalizuju u centre za određene aktivnosti, čiji se međusobni odnosi sinhronizuju i fino uštimavaju (za razliku od vegetativnog nervnog sistema koji primarne biološke ritmove, kao što je rad unutrašnjih organa ili disanje, reguliše automatski, od rođenja). Nauka je uočila najživlju moždanu aktivnost, najznačajnije "preformatiranje" u radu tog moćnog organa, upravo u onom uzrastu kad se uči govor. Osvajanje sposobnosti govora najdublje je povezano sa formulacijom moždanih funkcija; rezultat tog procesa je misaono biće. Nema sumnje da je taj stadijum ovladavanja govorom, usmenom preradom sveta, definitivno preformulisao čovekovu (pred)vrstu, diktirajući pojavu homo sapinsa.
Homo sapiens živi u svetu koji sam stvara: odlika čovekove vrste jeste da neprestano prerađuje datost, živu i neživu prirodu, u produkte koje nazivamo civilizacijom. Čovekovo civilizacijsko okruženje nastaje u procesu kojim se, "o istom trošku", profilira govor i mišljenje, predmeti materijalne kulture i društvene ustanove (običaji). Njihovu međuzavisnost i istovremenost, antropološka nauka definisala je još pre pola veka. Ta prerada datosti počinje fascinacijom i koncentracijom (usredsređenošću) na nadražaje iz sveta po sebi, iz sveta datosti, da nazovemo tako čovekovo okruženje bez previše ontoloških obaveza. Fascinacija i koncentracija (usredsređivanje) nisu čovekova novotarija u biološkom svetu. Evolutivni proces pokazuje usavršavanje usredsređenosti kojom se izdvajaju biološki važne tačke kao što su pribavljanje hrane i razmnožavanje; usredsređenost selektuje načine (moduse) u zadovoljavanju potreba, definišući strategiju vrste, a fascinacija u tome pomaže tako što fokusira detalj. Kod životinja time se veoma izoštravaju čula, receptori za spoljašnje nadražaje, ali u jednom pravcu: to je, rekli bismo, veoma uska fah specijalizacija. Više životinjske vrste pokazuju širu zainteresovanost za svet oko sebe: to je posledica činjenice da se čulni receptori razgranavaju, a strategija vrste već se definiše u različitim kombinacijama nadražaja. To znači da je usredsređenost proširila opseg, postala propusnija za mnoštvo različitih nadražaja. Preci čovekove vrste imali su na raspolaganju svih pet čula, biološka strategija zavisila je od kombinacije; pokazalo se da je najuspešnija ona strategija koja stalno kombinuje svih pet čula. Sama mogućnost kombinovanja izbila je u prvi plan strategije opstanka. Ali to znači i da je usredsređenost stalno bila primorana da vodi računa o ukupnosti nadražaja, opsegom širih i isprepletanijih; umnožena recepcija unekoliko će predefinisati i sam karakter usredsređivanja, premeštajući akcenat sa selektivnosti na kombinatoriku.
|